Baća se vraća

Brdo prije Vile Gavrilović nismo vozili. Nije imalo smisla. Možemo ga popeti biciklima (o čemu smo se par puta osvjedočili), ali smo se štedjeli za uspon na Hrastovicu pošto nismo vozili neko vrijeme. S moje strane, uspon na Hrastovicu je prošao zavidno dobro i bez stajanja. Kontinuirani uspon od podnožja do vrha. Baća je oko polovice uspona nakratko predahnuo, a ja sam produžio. Na vrh je došao 15 minuta poslije mene. Kaže da se u jednom trenutku 'malko' izgubio. Naime, iz nekog je razloga sišao s glavnog puta i krenuo jednim od šumskih putova. Ubrzo je shvatio da je pogriješio te se vratio na glavni put. 10-ak minuta odmarali smo u sjenici kod okretišta te smo krenuli put vidikovca. Put do vidikovca bio je blatan i pun lišća, tako da se lišće lijepilo za blato na gumama i upadalo u vilicu blokirajući prednji kotač. Ista je stvar bila sa zadnjim kotačem: lišće, granje i blato stvaralo je čep kod mjenjača brzina. Stoga smo bicikle tim dijelom mjestimice gurali, zastajali da očistimo itd. Ostatak puta, niz brdo do Peckog, bio je mnogo bolji te je spust prošao bez problema. Baća se skršio s bicikla poviše Gornje Bačuge, ali moramo ga razumjeti: prednja kočnica je bila pretegnuta, a on je slušao inspirativnu muziku za spust pa se zanio. Sablasno marijansko svetište, spomenik, što-li-već kod Peckog Baću je podsjetio, a i mene, na Meksiko. Ja sam se pokušao penjati po stijeni koja se nadvila nad Marijom, ali je suviše krušljiva. Ostatak puta prošao je bez većih zastoja, osim kada je Baća poželio zapaliti cigaretu. Odlična vožnjica, odličan dan.